Glogovica je najviše rasprostranjena u području Mediterana. Prirodno stanište mu je od južne Europe do Kavkaza po suhim, kamenim i sunčanim mjestima. Pojedine grane grma pune crvenih bobica podsjećaju na plamene jezike pa otud i ime ovome grmu, pyracantha = vatreni trn, coccinera = grimiz (crvena boja). Plodovi ostaju na granama i tijekom zime što uvelike ovisi o pticama koje se hrane ovim bobicama. Iz dobro razvijenoga korijena izrasta dobro razgranat zimzeleni grm s bodljama na granama. Najčešće naraste do 2,5 m visoko. Mlade grančice su obavijene sivom maljavom korom, a ovogodišnji izbojci su goli sa crvenosmeđom korom. Na granama su kožasti, goli i sjajni listovi jajastog ili kopljastog oblika. Rub im je pilast. Lice im je tamnozeleno, a naličje svjetlije. Bijeli cvjetovi promjera oko 8 mm formiraju široke i guste grozdaste cvatove. Žarkocrveni plodovi promjera oko 5 mm su male bobice koje u jesen pocrvene pa daju poseban izgled grmu i imaju po 5 sjemenki. Zriju u listopadu. U sirovom stanju nisu za ljudsku ishranu, ali mogu se preraditi u marmelade, sirupe, žele i kompote (kao i gloginje). Koštice iz plodova mogu poslužiti kao zamjena za kavu ali ponekad sadrže i otrovne tvari pa treba biti oprezan. Glogovica cvjeta u svibnju i lipnju.

Ostali nazivi glogovice su vatreni trn, ognjeni trn, divlja trnovina, gorući trn.
U hortikulturi mogu se vidjeti različiti kultivari crvenih, narančastih i žutih bobica pa i u različitim nijansama ovih boja. Koristi se kao neprohodna živica, a posebno je dekorativna kada se kombinira s drugim zimzelenim grmljem ili se pusti da raste kao grm na zelenoj livadi ili uz bijeli zid. Grane se lako povijaju pa se je može natjerati da raste čineći razne figure (biodekoracija). Izvrsno podnosi orezivanje, sušu i hladnoću (u hladnijim područjima bobice su intenzivnije crvene boje) i loše tlo. Voli sunčana mjesta.

Ponuda:

20 bobica (100 sjemenki)