Brekinja (Sorbus torminalis) je bjelogorična vrsta drveća iz porodice Rosaceae. Prirodno je rasprostranjena u zapadnoj, srednjoj i južnoj Europi, sjevernoj Africi. U mediteranskoj zoni brekinja je u Hrvatskoj rijetka. Češća je u submediteranskoj zoni, posebno u vlažnijem i hladnijem dijelu. Brekinja naraste kao stablo do 25 m, ima okruglastu, gustu krošnju te ravno deblo, promjera 50-70 cm. Kora brekinje u mladosti je siva, sjajna i glatka, a kasnije tamnosiva, krupno nepravilno raspucana. Lišće je jednostavno, do 18 cm dugačko i do 10 cm široko, u jesen je lišće žućkastonarančasto do crvenkasto. Cvjetovi su 10-15 mm široki, dvospolni, latica ima po 5, jajaste su i bijele, cvjeta u svibnju i lipnju. Plodovi su obrnuto jajasti, smeđi sa svijetlim točkicama, 14-18 mm dugački, 8-15 mm široki, jestivi, po 5-10 zajedno, dozrijevaju u rujnu i listopadu. Sadrže do četiri izdužene, tamnosmeđe, oko 7 mm dugačke sjemenke.

Brekinja u mladosti dobro podnosi zasjenu, a kasnije traži dosta svjetla, otporna je na sušu, hladnoću i kasne proljetne mrazove. U našim je šumama sporedna vrsta, koja doprinosi biološkoj raznolikosti i poboljšanju kvalitete tla. Plodovi brekinje poslije mrazova kad sagnjile, postaju kašasti, slatki i ukusni. Jedu se sirovi ili se od njih rade kompoti i marmalade, koje imaju okus sličan marmeladama od šipka. U plodovima ima mnogo šećera i organskih kiselina, a malo vitamina C. Jedu ih ptice, srne, jeleni, miševi, vjeverice i puhovi. Lišće brekinje u samom je vrhu najomiljenije prehrane srna i jelena. Kora i plodovi brekinje imaju ljekovito svojstvo u liječenju šećerne bolesti, i u narodnoj medicini se smatraju prirodnim inzulinom. Za liječenje šećerne bolesti od mlade kore i podkorne mase priprema se čaj, a plodovi se jedu svježi, prerađeni u marmelade i đemove, osušeni kao čaj ili kao kompot. Drvo brekinje, koristi se za izradu flauta, klavirskih tipki, orgulja, čembala i škotskih gajdi.